Nedavno, naravno sa prvim znacima proljeća se uputih u šetnju do Kozije ćuprije.Volim, vala, što ne mogu auta onom stazom pa mi je to poseban merak šetati Alejom ambasadora(tako se već odavno zove).
O drveću koje su posadili tadašnji ambasadori drugi put, a ovaj put ovdje želim istaći jedan ”fenomen” našeg naroda.
Dakle, smeće, smeća, i drugi padeži.
Šta reći, šta kas’ti, svijet ne možeš pjesmom spas’ti.
O, dragi vi…koji čitate…
Koje je to smeće u toj prelijepoj prirodi!
Za nepovjerovati… Nema čega nema.Pravi smetljarnik.Na skoro svakom koraku.Ne znam da sam uspjela i na jedno mjesto uputiti pogled a da nije bio neki otpadak.
Pa dobro, neki su navikli frknut smetlje sa prozora u rijeku.Tj.potok.”Ih, potok protiče ispod kuće a ja da idem do na put da nosim smetlje, jaštaću!”
Tuga…
Nešto razmišljam, znam da Gradska čistoća sve i kad bi htjela, ne bi mogla načistiti koliko naš narod može nabacati.
O obrazovanju širih narodnih masa po tom pitanju je suvišno pričati.Nema se tu šta obrazovati, to su neke druge navike, teško se stiču kasnijim obrazovanjem.
No… imamo neiskorišten radni potencijal.Sjedi, leži, dosađuje se, po vazdan na jednom mjestu.A mi ih plaćamo, iako su naš oštetili sa neke strane, da sjede, leže, da se dosađuju…
Centralni zatvor.Svi u punoj snazi.Dobro će im doći da izađu malo van.I krenemo fino od evo-Darive…
Tako divno šetalište tako blizu najuže jezgre grada a da je tako zatrpano?I kada se ono očisti, idemo dalje…Makar ova problematična područja.I tako unedogled… Zatvorenika će uvijek biti, a i ljudi koji bacaju smeće.
U prilog ovome ću ispričati jedan slučaj koji mi se desio s početka zime.
Preko puta zgrade Predsjedništva u jutarnjim satima čekam ja komercijalu.I pored mene čekaju još dvije žene.Jedna u jednom momentu mirno stoji, vadi kutiju sa cigaretama, izvadi cigaretu, shvati da je kutija prazna i hop-baci je pored sebe na ulicu.Kao da je bacila dlaku sa jakne, eto tim potezom.Ja sačekam par trenutaka što u čudu, što čekajući da vidim hoće li se dotična možda postiditi kad vidi da je neko vidio, pa podići onu kutiju, ali ne.. Ona stoji i mirno puši svoju cigaretu.
Prilazim, naravno, i blagim tonom kao da je ne prepadnem, kažem:”Oprostite, ali niste trebali baciti onu kutiju na ulicu.” Ona me gleda ali bukvalno što bi naš narod rekao u stilu: tele u šarena vrata, i kaže još začuđenije(hej, začuđenije):”A, što?”
Žena, naizgled dotjerana, sa nalakiranim noktima, puši ”Divu”.Kanta za smeće iza nje 3 metra.
Pitala sam se … kako se niko nije dosjetio da angažuje radnu snagu koju sam spominjala prije u ove aktivnosti, pa nešto razmišljam… pa možda jer nikome smeće ne smeta?! (skoro nikome..)
